Energetska učinkovitost

Pod pojmom energetska učinkovitost podrazumijevamo učinkovitu uporabu energije u svim sektorima krajnje potrošnje energije: industriji, prometu, uslužnim djelatnostima, poljoprivredi i u kućanstvima.

Energetska učinkovitost je suma isplaniranih i provedenih mjera čiji je cilj korištenje minimalno moguće količine energije tako da razina udobnosti i stopa proizvodnje ostanu sačuvane. Pojednostavljeno, energetska učinkovitost znači uporabiti manju količinu energije (energenata) za obavljanje istog posla – funkcije (grijanje ili hlađenje prostora, rasvjetu, proizvodnju raznih proizvoda, pogon vozila, i dr.).

Važno je istaknuti da se energetska učinkovitost nikako ne smije promatrati kao štednja energije. Naime, štednja uvijek podrazumijeva određena odricanja, dok učinkovita uporaba energije nikada ne narušava uvjete rada i življenja. Nadalje, poboljšanje učinkovitosti potrošnje energije ne podrazumijeva samo primjenu tehničkih rješenja. Štoviše, svaka tehnologija i tehnička oprema, bez obzira koliko učinkovita bila, gubi to svoje svojstvo ukoliko ne postoje educirani ljudi koji će se njome znati služiti na najučinkovitiji mogući način.

Prema tome, može se reći da je energetska učinkovitost prvenstveno stvar svijesti ljudi i njihovoj volji za promjenom ustaljenih navika prema energetski učinkovitijim rješenjima, negoli je to stvar kompleksnih tehničkih rješenja. Stoga je i prilikom davanja preporuka za poboljšanje energetske učinkovitosti najprije potrebno razmotriti navike potrošača i usmjeriti ih k savjesnijim izborima. Takve su mjere besplatne, a mogu donijeti doista značajne uštede. Tek kada je razina svijesti potrošača o potrebi učinkovite uporabe energije razvijena, potrebno je potrošača usmjeravati na nove, tehničke mjere za smanjenje potrošnje energije, o čijoj primjeni će se odlučiti na temelju njihove isplativosti, a čime će se uz energetsku podići i ekonomska učinkovitost.

Poboljšana učinkovitost uporabe energije rezultirat će njezinom smanjenom potrošnjom, što vodi i smanjenju proizvodnje energije. Može se reći da svaki kWh energije koji ne potrošimo znači određenu količinu onečišćujućih plinova koji nisu ispušteni u atmosferu. Prema tome, učinkovitom uporabom energije podiže se kvaliteta vlastitog okoliša te se pridonosi globalnoj borbi za suzbijanje klimatskih promjena.

Efikasno korištenje energije podrazumijeva primjenu energetski efikasnih materijala, uređaja, sustava i tehnologija koji su dostupni na tržištu, s ciljem smanjenja utroška energije uz postizanje istog efekta (toplinskog, rashladnog, rasvjete, procesa kuhanja, pranja...).

Energija nije besplatna, na nju se troši dio kućnog (ili poslovnog) budžeta – svaki mjesec dolaze računi za električnu energiju, prirodni plin, toplinsku energiju iz gradske toplinske mreže, vodu. Kada se tome dodaju i troškovi goriva za vozila, mjesečni iznos može biti veoma značajan. Stoga je jasno da smanjena potrošnja energije uslijed njezine učinkovitije uporabe donosi i proporcionalne novčane uštede.

Toplinska zaštita objekta

Prozori

Ukupni gubici kroz prozore iznose oko 50 posto toplinskih gubitaka zgrade, pa je jasno kolika je važnost energetski učinkovitih prozora u ukupnim energetskim potrebama zgrade. Gubici energije kroz prozore su obično i desetak puta veći od onih kroz zidove, stoga je preporuka za gradnju suvremene energetski učinkovite zgrade korištenje prozora s koeficijentom U manjim od 1,40 W/m²K. U skladu sa novim Tehničkim propisom, koeficijent prolaska topline za prozore i balkonska vrata može iznositi maksimalno U=1,80 W/m²K. Na starim zgradama koeficijent U prozora kreće se oko 3,00-3,50 W/m²K i više, europska zakonska regulativa propisuje sve niže i niže vrijednosti i one se danas najčešće kreću u rasponu od 1,40-1,80 W/m²K. Na suvremenim nisko energetskim i pasivnim kućama taj se koeficijent kreće između 0,80-1,40 W/m²K.
LOW-E premaz
Prema Tehničkom propisu o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama, prozori s low-e staklima su obavezni u novim zgradama. Prozori s ovakvim staklima imaju koeficijente prijelaza topline oko 1,3 W/m²K što je svakako preporuka pri kupnji novih prozora prilikom renoviranja starih zgrada. Princip low-e stakala je da se na staklo nanese tanak sloj na bazi vanadijeva dioksida. Taj sloj u zimskim uvjetima potpuno propušta infracrvene zrake, a tijekom ljetnih mjeseci ponaša se poput filtra i spriječava prolaz toplinskog zračenja kroz staklo. Kako pritom potpuno propušta svijetlost u nekim slučajevima prozoru ne treba nikakvo sjenilo. Kemijskim sastavom i postupkom nanošenja tog sloja na staklo unaprijed određuje granicu na kojoj filter postaje propusan, granica je podesiva između 0°C i 70°C. Uštede na energiji su znatne primjenom ovih stakala u grediteljstvu a mogu dostići i do 50% energije za klimatizaciju. Prednost low-e stakla je i mogućnost proizvodnje stakla za točno određena klimatska područja, mijenjanjem udijela nanešenih materijala. Razlika u cijeni običnog i pametnog stakla je oko 20%, no energetska bi ušteda brzo nadoknađuje povećane troškove ulaganja.

Prema podacima proizvođača mijenjanje starog jednostrukog prozora novim, dvostrukim (s U=1,3 W/m²K kao i Low-E premazom), isplaćuje se financijski kroz dvije sezone grijanja. Prozori do 1,1 W/m²K su u sličnom razredu isplativosti, dok oni s koeficijentom prolaza topline ispod 1 W/m²K postaju značajno skuplji u odnosu na uštedu te se koriste samo u izgradnji pasivnih kuća. Ukoliko ne postoji mogućnost zamjene starih prozora, najveće gubitke topline kroz loše brtvljenje prozorskog krila i okna prozora može se riješiti stavljanjem različitih brtvila. Ako materijal prozorske konstrukcije dobro vodi toplinu, uz energetske gubitke javljaju se i oštećenja izazvana kondenzatom, a javljaju se i gubici zračenjem topline iz toplije prostorije prema hladnijem okolišu.
Poboljšanje toplinskih karakteristika moguće je postići na sljedeće načine:

zabrtviti prozore i vanjska vrata,
provjeriti i popraviti okove na prozorima i vratima,
izolirati kutije za rolete,
reducirati gubitke topline kroz prozore ugradnjom roleta, postavom zavjesa, itd.,
zamjeniti prozore novim toplinski kvalitetnijim.

Toplinska izolacija

Toplinska izolacija smanjuje toplinske gubitke zimi, pregrijavanje prostora ljeti, te štiti nosivu konstrukciju od vanjskih uvjeta i jakih temperaturnih naprezanja. Također, sve vanjske konstrukcije objekta potrebno je kvalitetno toplinski zaštititi da bi zadovoljili današnje propise i gradili u skladu sa suvremenim smjernicama energetske učinkovitosti. Toplinski izolirana zgrada je ugodnija, produžuje joj se životni vijek i doprinosi zaštiti okoliša. Dobro poznavanje toplinskih svojstava građevinskih materijala jedan je od preduvjeta za projektiranje energetski učinkovitih zgrada. Toplinski gubici kroz građevni element ovise o sastavu elementa, orijentaciji i koeficijentu toplinske vodljivosti. Što je koeficijent prolaska topline manji, to je toplinska zaštita zgrade bolja. Toplinska se izolacija vanjskih zidova - fasada, loggia, stropova iznad otvorenih prolaza, stropova iznad negrijanih prostora i dr. najviše izvodi kao:

povezani sustav za vanjsku toplinsku izolaciju na osnovi ekspandiranog polistirena ili kamene vune,
sustav za vanjsku toplinsku izolaciju sa kombi pločama i višeslojnom žbukom.

Na primjeru jednog fasadnog/vanjskog zida može se vidjeti koliki je doprinos toplinske izolacije uštedi energije za grijanje, zaštiti građevnog elementa od pregrijavanja, sprječavanju kondenzacije vodene pare, toplinskoj stabilnosti u ljetnom razdoblju i, najvažnije, udobnom i zdravom stanovanju.

Na lijevom je dijagramu prikazan vanjski zid izrađen od šuplje opeke od gline d = 25 cm, bez toplinske izolacije, ožbukan s obje strane. Na desnom je dijagramu isti zid s vanjske strane izoliran stiroporom debljine 6 cm. Na unutrašnjoj strani vanjskog zida bez toplinske izolacije (dijagram na lijevoj strani – vanjska temperatura – 5 °C) u zimskom je razdoblju površinska temperatura (15.1 °C) niža od temperature zraka u prostorijama (+20 °C). Ohlađen zrak na zidovima struji od stropa prema podu uzrokujući nelagodu, osjećaj propuha i hladnoće. Do 90% gubitaka topline ljudskog tijela nastaje zračenjem topline. Što su razlike temperature između tijela i građevinskih elemenata koje ga okružuju veće, tijelo se brže hladi i ljudi se neugodno osjećaju. Da bi boravak bio ugodniji, prostorije se zagrijavaju na temperature zraka znatno više od normalnih +20 °C što značajno povećava potrošnju energenata, ali boravak u prostorijama i nadalje ostaje neudoban, razlike u temperaturama još su veće kao i sadržaj relativne vlage. Sve to pogoduje, u nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima, mogućem nastanku površinske kondenzacije. Rješenje je pravilna toplinska izolacija vanjskih građevnih dijelova zgrade što bliže vanjskoj strani, koja omogućuje akumulaciju topline, odnosno njihovo zagrijavanje i manje razlike u temperaturama između njihovih unutrašnjih površina i zraka u prostorijama. Kod toplinsko izoliranih vanjskih zidova (dijagram na desnoj strani sa svega 6 cm toplinske izolacije a računate vanjske temperature od - 5°C), površinska je temperatura unutrašnje strane zida viša od +18°C, a temperatura zraka za ugodno i zdravo stanovanje u prostorijama ne treba biti viša od +20°C. Temperatura unutrašnje površine zida veća je od temperature rosišta zraka u prostorijama, a na površini se zidova ne stvara kondenzat. Vanjski je zid toplinski izoliran i može održavati potrebnu temperaturu na unutrašnjim površinama tijekom cijele godine, što znači da je zid toplinski stabilan. Toplinska stabilnost znači dobru toplinsku akumulaciju, sposobnost “spremanja topline“ u masivnom toplinski izoliranom vanjskom građevnom dijelu zgrade. Kada se isključi ili smanji grijanje ili se prostor ohladi (primjerice brzim provjetravanjem), tako se akumulirana toplina vraća natrag u prostorije i u kraćem se vremenskom periodu održava gotovo konstantna temperatura u prostorijama putem radijacije/zračenja topline s unutrašnje strane zagrijanog građevinskog elementa. Akumulacija topline vanjskih višeslojnih građevnih dijelova zgrade biti će to veća što se toplinsko izolacijski sloj nalazi bliže vanjskoj negrijanoj strani i što ima veći toplinski otpor, odnosno veću debljinu toplinske izolacije. Zato, kada je to moguće, treba izbjegavati ugradnju toplinske izolacije s unutrašnje strane, jer je sposobnost akumulacije topline u tom slučaju zanemariva uz mogućnost nastanka toplinskih mostova na sudarima unutrašnjih i vanjskih građevnih elemenata i nastanku kondenzata, prvenstveno na tim mjestima. Kod neizoliranih zidova/krovova toplina prolazi kroz konstrukciju u atmosferu i značajno povećava potrošnju energenata.

U ljetnom razdoblju unutrašnje površine neizoliranih ili nedovoljno izoliranih vanjskih zidova/stropova imaju na južnoj i zapadnoj strani temperaturu višu od + 30 °C, posebno u večernjim satima. Često je i temperatura zraka u prostorijama viša od +30°C. Kod dobro toplinski izoliranih i toplinski stabilnih vanjskih zidova, površinska je temperatura na unutrašnjoj strani zida 22°C – 24°C. Boravak je zdrav i ugodan, a temperatura zraka u prostorijama, niti kod najvećih vrućina, ne prelazi ljeti ugodnih 24°C do 25°C, koliko se preporučuje i u klimatiziranim prostorima. Toplina se iz prostorija odvodi na toplinski izolirane hladnije masivne zidove. Zrak u prostorijama tijekom dana, a naročito poslijepodne ima višu temperaturu od zidova, koji su izvana toplinski izolirani i zato hladniji od unutrašnjeg zraka. Zato toplina može prelaziti na zidove i tako “hladiti” unutrašnje prostore. Noću je prolaz topline obrnut iz zidova u prostorije, zidovi se hlade, a topliji zrak kroz otvorene prozore izlazi vani.

Hlađenje i ventilacija

Ventilacija prostora

Kod objekata starijeg datuma izgradnje, ventilacija prostora vrši se sama od sebe kroz propusna vrata i prozore, odnosno loše brtvljenje istih. Pri tome se, naravno, gubi mnogo energije i umanjen je komfor stanovanja. U stambenim prostorijama zimi se broj izmjena zraka kreće od 0,3 do 0,8 na sat. U modernoj stanogradnji, koja teži što boljoj toplinskoj karakteristici prozora i vrata, prostor često ima samo 0,1 izmjenu zraka na sat. Ovakav tip ventilacije nije dovoljan i prostor je potrebno dodatno prozračivati kako bi se izbjeglo kondenziranje vlage na hladnim površinama, te izbjeglo stvaranje gljivica i plijesni.

Prirodna ventilacija

Najjeftiniji oblik hlađenja kuće je prirodnim putem, tj. cirkulacijom zraka iz hladnijih prostora prema toplijima. Najintenzivniji način prirodne ventilacije je odzračivanje prostora kroz otvorene prozore i balkonska vrata. Treba napomenuti da je kratko prozračivanje potpunim otvaranjem krila prozora i balkonskih vrata s aspekta zaštite od prehlade i uštede toplinske energije za grijanje bolje od trajnog prozračivanja kroz poluotvorena krila vrata ili prozora.

Prozračivanje prostora 30 do 60 minuta

Prozračivanje prostora 5 do 10 minuta

Prozračivanje prostora 1 do 5 minuta

Prirodna ventilacija kroz kanale omogućava izmjenu zraka u prostoriji bez prozora kroz vertikalne zidane ventilacijske kanale koji se izvode od pripadajuće prostorije do iznad krova zgrade. Pri tome treba imati na umu da ovakav tip ventilacije funkcionira ispravno samo ako je osigurano stalno dovođenje svježeg zraka u odgovarajućim količinama. Zrak se dovodi kroz otvor na zidu ili dnu krila vrata a odvodi iz prostorije kroz otvor ispod stropa s priključkom na ventilacijski kanal.

Mehanička ventilacija

Mehanička ventilacija je prisilna izmjena zraka u zatvorenome prostoru kroz vertikalne kanale na mehanički pogon pomoću ventilatora. Takva ventilacija se izvodi u području s jakim vrtlogom vjetrova ili u razdoblju kad nema prirodne ventilacije, odnosno kad nije dovoljno djelotvorna. Prednosti ovakve ventilacije su: neovisnost o vremenskim uvjetima, veliki izbor opreme, mogućnost regulacije te pojednostavljen proces projektiranja sustava. Nedostaci su veliki investicijski troškovi, velika potrošnja energije te problem buke. Mehanička ventilacija dijeli se na odsisnu, tlačnu i odsisno-tlačnu ventilaciju. U stambenim prostorijama mehanička ventilacija se provodi odsisavanjem zraka iz sanitarnih prostorija i kuhinja pri čemu uslijed podtlaka u ventilirane prostore ulazi vanjski zrak ili zrak iz susjednih prostorija. Nasuprot odsisavanju zraka iz prostorije, uređaji za tlačnu ventilaciju ubacuju vanjski zrak u prostor koji se ventilira. Prostorija se drži u pretlaku u odnosu na susjedne prostorije i okolinu, te je time spriječen dotok onečišćenog zraka u ventilirani prostor, odnosno višak zraka struji u susjedne prostorije ili prema okolini kroz prozore i vrata. Zimi je potrebno zrak koji se ubacuje u prostoriju zagrijati približno do sobne temperature pomoću grijača zraka. Ventilacija utječe na kvalitetu zraka ali i na učinkovitu upotrebu energije. Ventilacijski gubici ovise o broju izmjena zraka. Smanjenjem broja izmjene zraka s 1 na 0.5 na sat, može se u objektima s niskom toplinskom zaštitom uštediti 1/4 energije, dok kod niskoenergetskih kuća sa visokom toplinskom zaštitom potrebe za enegijom mogu biti manje i za 1/3. Također, troškovi gubitaka energije smanjuju se ugradnjom rekuperatora topline, tj. izmjenom topline između zraka koji uzimamo iz prostorije i svježeg zraka koji ubacujemo u prostoriju.

Pločasti izmjenjivač s protusmjernim strujanjem

Hlađenje prostorija

Zbog ljetnih vrućina sve više kućanstava odlučuje se na ugradnju klima uređaja tj. split jedinica za hlađenjezraka koje su najjednostavnije i najjeftinije rješenje za hlađenje naših domova, premda ne i najučinkovitije. Split klima uređaj se sastoji od jedne vanjske i jedne ili više unutarnjih jedinica. Unutar uređaja pomoću kompresora cirkulira radna tvar koja preuzima toplinu iz prostora i prenosi je u okoliš.

Klima uređaj - split sustav

Snaga klima uređaja odabire se ovisno o namjeni, obliku i veličini prostora, te je preporučljivo posavjetovati se sa stručnjakom prije kupnje. Neka od pravila, koja je potrebno poštovati prilikom kupovine, montaže i korištenja klima uređaja su:

ne kupovati uređaj većeg kapaciteta nego što je potrebno,
bratiti pažnju na faktor hlađenja ili grijanja (označen s EER ili COP) koji se uglavnom kreće u granicama od 2,5 do 4. Što je taj faktor veći, uređaj je energetski povoljniji.
redovito održavati uređaj (mijenjanje filtera i čišćenje),
vanjsku jedinicu montirati na sjeverni dio kuće ili tamo gdje je zaklonjena od direktnog sunčevog zračenja,
razlika između vanjske i unutarnje temperature zbog zdravstvenih razloga ne bi trebala biti viša od 7°C.

Priprema potrošne tople vode

Na pripremu potrošne tople vode (PTV) u prosječnom kućanstvu u kontinentalnom dijelu RH otpada otprilike 20% ukupne godišnje potrošnje toplinske energije, dok se ostatak troši na grijanje prostora (oko 73%) i kuhanje (oko 7%). U primorskim dijelovima taj je udio energije za pripremu PTV-a još i veći. Prosječni građanin potroši dnevno oko 200-300 litara pitke vode, od čega u prosjeku 40-80 litara otpada na potrošnu toplu vodu temperature od 40°C do 60°C koja se uglavnom koristi za održavanje osobne higijene i pranje posuđa. U sezoni kada nema grijanja priprema PTV-a predstavlja pojedinačno najveći izdatak za energiju jednog kućanstva bez obzira koji se energent koristi. Učinkovita priprema i korištenje PTV-a može stoga znatno utjecati na smanjenje ukupnih troškova za energiju u kućanstvu.

Priprema PTV električnom energijom

U velikom dijelu Hrvatske gdje nije dostupan plin, potrošna topla voda se zagrijava električnom energijom. Upotreba električnih protočnih i akumulacijskih bojlera omogućuje jednostavnu pripremu tople vode. Protočni bojleri se obično koriste u kupaonicama za pripremu količina vode do 12 lit/min (pri 45°C). Prednost ovakvih uređaja je niska cijena, velika efikasnost u radu, mali toplinski gubici u kratkim cjevovodima, kratko vrijeme zagrijavanja. Nedostaci su relativno velika priključna snaga (12-27 kW) (što zahtjeva trofazni priključak), te ovisno o tarifi 1,7 do 3,2 puta veći troškovi pripreme vode u odnosu na plinske bojlere. U akumulacijskim se bojlerima zagrijavaju veće količine tople vode koja je onda na raspolaganju u duljem vremenskom periodu na više potrošnih mjesta. Električni akumulacijski bojleri se koriste u kuhinjama (zapremina do 5-10 Lit) i u kupaonicama (zapremina 50-200 Lit). Snage grijača u akumulacijskim bojlerima su znatno niže od onih u bojlerima protočnog tipa te iznose 1,5-2,6 kW uz vrijeme zagrijavanja od 10 min do 3 sata ovisno o veličini spremnika.

U odnosu na protočne bojlere topla voda je kod akumulacijskih jednoličnije temperature te je raspoloživa u kraćem vremenskom intervalu nakon otvaranja slavine. Pored niže potrebne priključne el. snage, dodatna prednost u odnosu na električne protočne bojlere leži u mogućnosti zagrijavanja vode u periodima niže tarife korištenjem vremenskih regulatora. Nedostaci su veći toplinski gubici, ograničena količina vode te je potrebno duže vremena za ponovno zagrijavanje.

Priprema PTV plinskim kotlovima

U kućanstvima s više od 4-5 članova vodu je prikladnije pripremati na jednom centralnom mjestu te od tamo razvoditi do mjesta potrošnje. U tu se svhu najčešće koriste kotlovi na plin kojima se zagrijava voda u zasebnom spremniku. Ukupnu je efikasnost sustava moguće podići korištenjem niskotemperaturnih i kondenzacijskih kotlova, dvostupanjskih plamenika ili plamenika s regulacijom snage (npr. 30-100%), te naposlijetku kombiniranjem kotlova sa solarnim kolektorima. Tu je još potrebno istaknuti da je pravilan odabir načina regulacije od izuzetnog značaja za postizanje maksimalno efikasnog rada kotla i cijelog sustava.

Kao i u električnih, plinski akumulacijski bojleri se upotrebljavaju u slučajevima kada je potrebno pripremiti veće količine potrošne vode na više ispusnih mjesta u odnosu na slučajeve kada se koriste protočni bojleri. Zapremina plinskih bojlera se kreće u rasponu od 120 do 220 Lit pri čemu je snaga plamenika niža. Kod protočnih bojlera kreće se u rasponu od 7-9 kW uz potrebno vrijeme zagrijavanja vode na tempe 45°C od 10-20 min. Uz sve prednosti i nedostatke u odnosu na protočne bojlere navedene prethodno za električne akumulacijske bojlere, potrebno je još istaknuti i potrebu za instalacijom dimnjaka te znatno niže troškove pripreme tople vode (1,7-3,2 puta) u odnosu na električne bojlere. Ti spremnici mogu biti fizički odvojeni od kotlova (stojeći) ili pak pričvršćeni za sami kotao (ležeći). Snage kotlova koji se ugrađuju u obiteljske kuće (do 6-8 osoba, do 300-400 m2) se kreću od 16-34 kW a veličine spremnika od 100-150 Lit. Za veće objekte ili više kuća u nizu na tržištu se mogu nabaviti kotlovi snage do 300 kW. Iako kotlovi imaju deklariranu efikasnost >90% (>100% kod kondenzacijskih tipova) ukupna godišnja efikasnost je znatno niža (<50%) zbog toplinskih gubitaka koji nastaju do izljevnih mjesta, gubitaka kroz izolaciju spremnika te gubitaka u početnom periodu paljenja plamenika. Ti su gubici posebice izraženi u ljetnom periodu kod sustava koji su dimenzionirani za pokrivanje potreba i grijanja prostora i PTV-a kada su uključivanja / isključivanja plamenika česta radi održavanja zadane temperature vode u spremnika jer je potrošnja toplinske energije iz spremnika znatno manja. Ti se nedostaci mogu ublažiti korištenjem zasebnih kotlova dimenzioniranih samo za pokrivanje potreba PTV-a, čime se s druge strane povećavaju investicijski troškovi. Nadalje, ukupnu je efikasnost sustava moguće podići korištenjem niskotemperaturnih i kondenzacijskih kotlova, dvostupanjskih plamenika ili plamenika s regulacijom snage (npr. 30-100%), te naposlijetku kombiniranjem kotlova sa solarnim kolektorima. Tu je još potrebno istaknuti da je pravilan odabir načina regulacije od izuzetnog značaja za postizanje maksimalno efikasnog rada kotla i cijelog sustava.

Priprema PTV solarnim kolektorima

Za pripremu PTV-a možemo koristiti solarne sustave koji se sastoje od kolektora, spremnika tople vode s izmjenjivačem topline, solarne stanice sa crpkom i regulacijom te razvod sa odgovarajućim radnim medijem. Danas na tržištu možemo izabrati različite izvedbe solarnih kolektora koji se razlikuju s obzirom na iskoristivost sunčeve energije, radni vijek, montažu i cijenu.

U grubo kolektore dijelimo na dvije osnovne izvedbe – pločasti i vakuumski. Solarni sustavi proračunavaju se na osnovi potrošnje sanitarne vode. Da bi se proračunao solarni sustav potrebno je znati koliko osoba boravi u objektu. Uzima se prosjek potrošnje 50 lit. po osobi u kućanstvu i manjim turističkim objektima. Ukoliko je u objektu npr. 6 osoba potreban je solarni spremnik topline 300 lit. a prema tom volumenu spremnika, 3 kolektora od 2 m2 i zatim sva ostala oprema koja je sastavni dio termičkog solarnog sustava. Praksa je pokazala da solarni kolektor po 1 m2 uštedi godišnje 750 kWh energije, solarni sustav u ljetnom periodu zadovoljava potrebe tople vode 90-100%, u prelaznom periodu 50-70% te u zimskom periodu 10-25 %. Solarni sustav ukoliko je pravilno proračunat, prema stvarnim potrebama potrošaća, zatim i pravilno instaliran isplati se već za 3 do 5 godina na moru a za 5 do 7 godina na kontinentu. Vijek trajanja solarnog sustava je oko 30 godina. Tipični solarni sustvav za pripremu sanitarne vode za 3-4 osobe u obiteljskoj kući je otprilike cca 4 m² kolektorske površine sa spremnikom od 300-500 litara. Kod ovakvog sustava može se uštediti od 50-60% ukupnih godišnjih potreba za toplom vodom. Cijena ovakvih sustava kod upotrebe pločastih kolektora kreće se između 16.000-30.000 kn ( uključujući montažu ).

Priprema PTV dizalicama topline

Dizalice topline se prvenstveno koriste u sustavima grijanja, međutim ako se radi o dizalici topline kod koje toplinu ne odvodimo zrakom, već vodom, ta toplina se može iskoristiti i za pripremu potrošne tople vode.

Za pripremu tople vode upotrebljavaju se manji uređaji nazivne snage od 2 do 12 kW i pogonske snage 0,6 do 5,2 kW. Upotrebom dizalica topline možemo smanjiti potrošnju energije za pripremu tople vode za 2/3. Nedostatak ovog sustava je viša početna investicija i ovisnost rada o električnoj energiji.