Nisko energetske kuće

NISKO ENERGETSKE KUĆE VISOKE CIJENE ENERGIJE I GLOBALNE KLIMATSKE PROMJENE PRISILJAVAJU NAS DA PROMIJENIMO SVOJE ENERGETSKE POTROŠAČKE NAVIKE. ZBOG ČINJENICE DA ZGRADE TROŠE OKO 40% OD UKUPNE POTROŠNJE ENERGIJE U SAD-U I EUROPSKOJ UNIJI ENERGETSKI EFIKASNE ZGRADE I KUĆE POSTAJU SVE ZANIMLJIVIJE. TRENUTNO SE ODVIJA MNOGO DRŽAVNIH I LOKALNIH PROJEKATA KOJIMA SE POKUŠAVA UTJECATI NA LJUDSKU SVIJEST I TIME POKUŠAVAJU PROMIJENITI POTROŠAČKE NAVIKE. NA PRIMJER: KORISTITI JAVNI PRIJEVOZ (AUTOBUSI, TRAMVAJI, VLAKOVI, …) KUPOVATI MANJE I ENERGETSKI EFIKASNIJE AUTOMOBILE ISKLJUČITI ELEKTRONIKU KOJA SE NE KORISTI U DANOM TRENUTKU (TELEVIZIJA, RAČUNALO, …) KAD SE KUPUJE NOVA ELEKTRONIKA FAVORIZIRATI PROIZVODE KOJI SU ENERGETSKI UČINKOVITI (OZNAČENI S A++, A+, A, B). SVE SU OVE PREPORUKE I SUGESTIJE PRIMJERENE U SVRHU SMANJENJA POTROŠNJE ENERGIJE, ALI VRLO JE TEŠKO PROMIJENITI NAVIKE POTROŠAČA. OSIM OVIH PROJEKATA UTJECAJA NA POTROŠAČKE NAVIKE, U RAZVOJU JE I MNOGO PROJEKATA KOJIMA SE SMANJUJE POTROŠNJA ENERGIJE BEZ VELIKIH INTERVENCIJA U ŽIVOT POTROŠAČA. NA PRIMJER, MOGUĆE JE OPTIMIZIRATI MOTORE AUTOMOBILA DA DAJU ISTU SNAGU UZ MANJU POTROŠNJU GORIVA ILI MOŽEMO GRADITI KUĆE KOJE SU ENERGETSKI PUNO UČINKOVITIJE. U OVOM ČLANKU KONCENTRIRATI ĆEMO SE NA ENERGETSKI UČINKOVITE KUĆE I ZGRADE. ENERGETSKI UČINKOVITE KUĆE SOKRATOVA KUĆA.     "SOKRATOVA KUĆA" JE HIPOTETSKI OPIS ENERGETSKI EFIKASNE KUĆE. NAJJEDNOSTAVNIJE REČENO, ENERGETSKI UČINKOVITA KUĆA JE KUĆA KOJA KORISTI MANJE ENERGIJE OD NORMALNE KUĆE. OPTIMIZACIJA POTROŠNJE ENERGIJE I POSTIZANJE NAJBOLJE MOGUĆE ISKORISTIVOSTI DOSTUPNE ENERGIJE NIJE NOVA IDEJA. SLIČNO MODERNIM VREMENIMA, U DREVNIM VREMENIMA LJUDI SU SE SUOČAVALI S PROBLEMOM KONSTRUIRANJA KUĆA KOJE BI IMALE ZADOVOLJAVAJUĆI TOPLINSKI KOMFOR, A GLAVNO PITANJE IM JE SLIČNO KAO I DANAS BILO KAKO KUĆE ZIMI UČINITI TOPLIMA, A LJETI HLADNIMA. OVAJ PROBLEM PRVI JE PROUČAVAO I ZABILJEŽIO SOKRAT, GRČKI KLASIČNI FILOZOF, PRIJE GOTOVO 2500 GODINA. U RANOJ LITERATURI RJEŠENJE OVOG PROBLEMA JE POZNATO POD POJMOM „SOKRATOVA KUĆA“ (ENG. SOCRATIC HOUSE). „SOKRATOVA KUĆA“ JE HIPOTETSKI OPIS ENERGETSKI UČINKOVITE KUĆE. OSNOVA SOKRATOVIH PROUČAVANJA BIO JE UTJECAJ KRETANJA SUNCA NA POLOŽAJ I KONSTRUKCIJSKI OBLIK KUĆE. TLOCRT „SOKRATOVE KUĆE“ JE TRAPEZOIDNOG OBLIKA S JUŽNO ORIJENTIRANOM BAZOM I KROVOM KOJI PADA PREMA SJEVERU ZA SMANJENJE UTJECAJA UDARA SJEVERNIH VJETROVA. SJEVERNI ZID JE MASIVNE KONSTRUKCIJE JER U ONO VRIJEME NIJE BILO KVALITETNIH IZOLACIJSKIH MATERIJALA PA JE TO TREBALO NADOKNADITI DEBLJINOM ZIDA. JUŽNO ORIJENTIRANI TRIJEM PROJEKTIRAN JE TAKO DA BLOKIRA VISOKO LJETNO SUNCE, A ISTOVREMENO DA PROPUŠTA NISKE ZIMSKE ZRAKE SUNCA DUBOKO U PROSTORIJE. PREMA OVOM KONCEPTU KUĆE U SJEVERNOJ HEMISFERI TREBALE BI BITI JUŽNO ORIJENTIRANE, A U JUŽNOJ HEMISFERI SJEVERNO ORIJENTIRANE DA BI SE MAKSIMALNO ISKORISTILA SOLARNA ENERGIJA. NA DRUGOJ STRANI MORAO BI POSTOJATI JAKO DOBRO IZOLIRANI ZID KOJIM SE SPRJEČAVA GUBITAK ENERGIJE. DANAS POSTOJI PET GLAVNIH KATEGORIJA ENERGETSKI EFIKASNIH KUĆA: NISKOENERGETSKE KUĆE (LOW ENERGY HOUSE) PASIVNE KUĆE (PASSIVE HOUSE, ULTRA-LOW ENERGY HOUSE) KUĆE NULTE ENERGIJE (ZERO-ENERGY HOUSE OR NET ZERO ENERGY HOUSE) AUTONOMNE KUĆE (AUTONOMOUS BUILDING, HOUSE WITH NO BILLS) KUĆE S VIŠKOM ENERGIJE (ENERGY-PLUS-HOUSE) NISKOENERGETSKE KUĆE (LOW ENERGY HOUSE) NE POSTOJI GLOBALNO PRIHVAĆENA DEFINICIJA NISKOENERGETSKE KUĆE. ZBOG VELIKIH VARIJACIJA U NACIONALNIM STANDARDIMA, NISKOENERGETSKA KUĆA NAPRAVLJANA PO STANDARDIMA JEDNE DRŽAVE NE MORA BITI NISKOENERGETSKA PO STANDARDIMA DRUGE DRŽAVE. U NJEMAČKOJ NISKOENERGETSKA KUĆA (NIEDRIGENERGIEHAUS) IMA OGRANIČENJE U POTROŠNJI ENERGIJE ZA GRIJANJE PROSTORIJA OD 50 KWH/M2 GODIŠNJE. U ŠVICARSKOJ JE TERMIN NISKOENERGETSKA KUĆA DEFINIRAN MINERGIE STANDARDOM – ZA GRIJANJE PROSTORIJA NE SMIJE SE KORISTITI VIŠE OD 42 KWH/M2 GODIŠNJE. TRENUTNO SE KOD PROSJEČNE NISKOENERGETSKE KUĆU U TIM DRŽAVAMA DOSTIŽE OTPRILIKE POLOVICA TIH IZNOSA, ODNOSNO IZMEĐU 30 KWH/M2 GODIŠNJE I 20 KWH/M2 GODIŠNJE ZA GRIJANJE PROSTORIJA. U HRVATSKOJ SE PRILIKOM DEFINIRANJA NISKOENERGETSKE KUĆE UZIMA VRIJEDNOST OD 40 KWH/M2 GODIŠNJE ZA GRIJANJE PROSTORIJA (KOD NAS JE KLIMA POVOLJNIJA OD ONE U NJEMAČKOJ I ŠVICARSKOJ). OVA VRIJEDNOST BI U PRAKSI MORALA NA JUGU BITI I ZNATNO NIŽA ZBOG POVOLJNIJE KLIME. NISKOENERGETSKE KUĆE U PRAVILU KORISTE VISOKE NIVOE INSOLACIJE, ENERGETSKI UČINKOVITE PROZORE, NISKE NIVOE PROPUŠTANJA ZRAKA I TOPLINSKU OBNOVU U VENTILACIJI ZA MANJE ENERGIJE POTREBNE ZA GRIJANJE I HLAĐENJE. MOGU SE TAKOĐER KORISTITI I STANDARDI PREMA PASIVNIM SOLARNIM TEHNIKAMA DIZAJNA ILI AKTIVNE SOLARNE TEHNOLOGIJE. TAKOĐER SE MOGU KORISTITI I TEHNOLOGIJE ZA RECIKLIRANJE TOPLINE IZ VODE KOJA JE KORIŠTENA KOD TUŠIRANJA ILI U STROJU ZA PRANJE POSUĐA. PASIVNE KUĆE (PASSIVE HOUSE, ULTRA-LOW ENERGY HOUSE) OPĆENITA DEFINICIJA PASIVNE KUĆE JE: „PASIVNA KUĆA JE ZGRADA KOD KOJE TOPLINSKI KOMFOR MOŽE BITI POSTIGNUT SAMO NAKNADNIM GRIJANJEM ILI HLAĐENJEM SVJEŽE MASE ZRAKA, A DA KVALITETA ZRAKA UNUTAR KUĆE BUDE VISOKA – BEZ POTREBE ZA RECIRKULACIJOM ZRAKA“. NEKE DRŽAVE IMAJU SVOJE STANDARDE KOJI MNOGO STROŽE DEFINIRAJU PASIVNE KUĆE. U NJEMAČKOJ SE IZRAZ „PASIVNA KUĆA“ ODNOSI NA STROGI I DOBROVOLJNI „PASSIVHAUS“ STANDARD KOJIM SE DEFINIRA ENERGETSKA EFIKASNOST. U ŠVICARSKOJ JE U UPOTREBI SLIČAN STANDARD - MINERGIE-P. PROCJENJUJ SE DA JE BROJ PASIVNIH KUĆA U SVIJETU IZMAĐU 15.000 I 20.000 I VELIKA VEĆINA IH JE IZGRAĐENA U NJEMAČKI GOVOREĆIM DRŽAVAMA I SKANDINAVIJI. STANDARD „PASSIVHAUS“ ZA CENTRALNU EUROPU ZAHTJEVA ISPUNJENJE SLJEDEĆIH ZAHTJEVA: KUĆA NE SMIJE KORISTITI VIŠE OD 15 KWH/M2 ZA GRIJANJE I HLAĐENJE PROSTORIJA. UKUPNA POTROŠNJA ENERGIJE (ENERGIJA ZA GRIJANJE I HLAĐENJE PROSTORIJA, TOPLA VODA I STRUJA) NE SMIJE BITI VEĆA OD 42 KWH/M2 GODIŠNJE. UKUPNA POTROŠNJA PRIMARNE ENERGIJA (IZVORNA ENERGIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU I SLIČNO) NE SMIJE BITI VEĆA OD 120 KWH/M2 GODIŠNJE. DA BI DOBILI UVID U RIGOROZNOST OVIH ZAHTJEVA MOŽEMO NAPRAVITI USPOREDBU KUĆE NAPRAVLJENE PREMA PASSIVHAUS STANDARDU S KUĆAMA KOJE SU NAPRAVLJENE PREMA LOKALNIM REGULACIJAMA U NEKIM DRŽAVAMA: U SAD-U KUĆA NAPRAVLJENA PREMA PASSIVHAUS STANDARDU KORISTI IZMEĐU 75% I 95% MANJE ENERGIJE ZA GRIJANJE I GLAĐENJE PROSTORIJA OD KUĆA NAPRAVLJENIH PREMA TRENUTNIM ZAKONIMA ZA ENERGETSKU EFIKASNOST. PASIVNA KUĆA U KAMPU ZA NJEMAČKI JEZIK U WALDSEE-U, MINNESOTA, KORISTI 85% MANJE ENERGIJE OD KUĆA NAPRAVLJENIH PREMA GRADITELJSKIM KODOVIMA MINNESOTA-E. U UJEDINJENOM KRALJEVSTVU PROSJEČNA KUĆA NAPRAVLJENA PREMA PASSIVHAUS STANDARDU BI KORISTILA 77% MANJE ENERGIJE ZA GRIJANJE I GLAĐENJE PROSTORIJA U USPOREDBI S LOKALNIM GRAĐEVINSKIM REGULACIJAMA. U IRSKOJ SE RAČUNA DA BI TIPIČNA PASIVNA KUĆA KORISTILA 85% MANJE ENERGIJE ZA GRIJANJE PROSTORIJA I BILO BI 94% MANJE UGLJIČNIH EMISIJA U ODNOSU NA KUĆU NAPRAVLJENU PREMA LOKALNIM GRAĐEVINSKIM REGULACIJAMA IZ 2002 GODINE. TROŠKOVI GRADNJE PASIVNE KUĆE SU U PROŠLOSTI BILI ZNATNO VEĆI OD TROŠKOVA GRADNJE NORMALNE KUĆE, ALI S RAZVOJEM TEHNOLOGIJA I VEĆOM POTRAŽNJOM ZA SPECIJALNO DIZAJNIRANIM GRAĐEVINSKIM KOMPONENTAMA CIJENA IZGRADNJE JE SAD ZNATNO MANJA NEGO ŠTO JE BILA. NA PRIMJER, U NJEMAČKOJ JE TRENUTNO MOGUĆE KONSTRUIRATI PASIVNU KUĆU ZA OTPRILIKE ISTU CIJENU KAO ŠTO JE POTREBNO I ZA NORMALNU KUĆU. TO JE ZBOG RASTUĆE KONKURENTNOSTI PROIZVODA NAMIJENJENIH SPECIJALNO ZA IZGRADNJU PASIVNIH KUĆA. KUĆE NULTE ENERGIJE (ZERO-ENERGY HOUSE OR NET ZERO ENERGY HOUSE) KUĆA S NULTOM NETO ENERGETSKOM POTROŠNJOM I NULTOM NETO EMISIJOM UGLJIČNOG DIOKSIDA GODIŠNJE NAZIVA SE KUĆA NULTE ENERGIJE (ENG. ZERO-ENERGY HOUSE).NULTA NETO ENERGETSKA POTROŠNJA ZNAČI DA BI KUĆA NULTE ENERGIJE MOGLA BITI NEZAVISNA OD ENERGETSKE MREŽE, ALI U PRAKSI TO ZNAČI DA SE U NEKIM PERIODIMA ENERGIJA DOBIVA IZ ENERGETSKE MREŽE, A U OSTALIM PERIODIMA SE VRAĆA U ENERGETSKU MREŽU (ZBOG TOGA JER SU OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE UGLAVNOM SEZONSKI). DA BI SE TO POSTIGLO ENERGIJA SE MORA GENERIRATI UNUTAR KOMPLEKSA KORISTEĆI OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE KOJI NE ZAGAĐUJU OKOLIŠ. KUĆE NULTE ENERGIJE   ZANIMLJIVE SU I ZBOG ZAŠTITE OKOLIŠA JER SE ZBOG OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJEISPUŠTA VRLO MALO STAKLENIČKIH PLINOVA. POSTOJI NEKOLIKO DETALJNIJIH DEFINICIJA KOJIMA SE ODREĐUJE ŠTO ZAPRAVO ZNAČI KUĆA NULTE ENERGIJE, A NAJVEĆE RAZLIKE ODNOSE SE NA DEFINICIJE UNUTAR EUROPE U ODNOSU NA SJEVERNU AMERIKU. NULTA NETO POTROŠNJA ENERGIJE UNUTAR KOMPLEKSA (NET ZERO SITE ENERGY USE) - U OVOJ VRSTI KUĆE NULTE ENERGIJE KOLIČINA ENERGIJE PROIZVEDENA UNUTAR KOMPLEKSA KORISTEĆI OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE JEDNAKA JE KOLIČINI ENERGIJE KOJA JE POTROŠENA UNUTAR KOMPLEKSA. U SAD-U KUĆA NULTE POTROŠNJE DEFINIRA SE OVOM DEFINICIJOM. NULTA NETO POTROŠNJA IZVORNE ENERGIJE (NET ZERO SOURCE ENERGY USE) - OVA VRSTA KUĆE NULTE ENERGIJE PROIZVODI ISTU KOLIČINU ENERGIJE KOJU I POTROŠI, A UZ TO MORA PROIZVESTI I ENERGIJU KOJA SE TROŠI PRILIKOM TRANSPORTA ENERGIJE DO KUĆE. OVAJ TIP ZNAČI UZIMA U KALKULACIJU I GUBITKE PRILIKOM PRIJENOSA ELEKTRIČNE ENERGIJE. OVA VRSTA KUĆE NULTE ENERGIJE MORA GENERIRATI VIŠE ELEKTRIČNE ENERGIJE OD KUĆE S NULTOM NETO POTROŠNJOM ENERGIJE UNUTAR KOMPLEKSA. NULTA NETO ENERGETSKA EMISIJA (NET ZERO ENERGY EMISSIONS) - IZVAN SAD-A I KANADE KUĆA NULTE ENERGIJE DEFINIRA SE KAO KUĆA S NULTOM NETO ENERGETSKOM EMISIJOM, A TO JE POZNATO JOŠ I KAO KUĆA BEZ UGLJIČNOG OTISKA ILI KUĆA BEZ EMISIJA. POD OVOM DEFINICIJOM PODRAZUMIJEVA SE BALANSIRANJE UGLJIČNIH EMISIJA KOJE SU GENERIRANE UPOTREBOM FOSILNIH GORIVA UNUTAR ILI IZVAN KOMPLEKSA S KOLIČINOM ENERGIJE KOJA JE UNUTAR KOMPLEKSA PROIZVEDENA KORISTEĆI OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE. OSTALE DEFINICIJE NE UKLJUČUJU SAMO EMISIJE UGLJIKA U FAZI KORIŠTENJA KUĆE, VEĆ SE DODAJU I EMISIJE NASTALE PRILIKOM KONSTRUIRANJA I IZGRADNJE KUĆE.        POSTOJE JOŠ I DEBATE OKO TOGA TREBAJU LI SE U KALKULACIJU UZETI I EMISIJE NASTALE ZBOG PRIJENOSA ENERGIJE PREMA KUĆI I IZ KUĆE NATRAG U MREŽU. NULTA NETO CIJENA ENERGIJE (NET ZERO COST) - U OVOM TIPU KUĆE CIJENA KUPOVANJA ENERGIJE BALANSIRANA JE S CIJENOM ENERGIJE KOJA SE PRODAJE MREŽI, A GENERIRANA JE UNUTAR KOMPLEKSA. OVAKAV STATUS OVISI O TOME KAKO DISTRIBUTER ENERGIJE NAGRAĐUJE GENERIRANJE ENERGIJE UNUTAR KOMPLEKSA (ISPLATA, KOMPENZACIJA, ILI NEŠTO DRUGO). NULTA POTROŠNJA ENERGIJE VAN KOMPLEKSA (NET OFF-SITE ZERO ENERGY USE) - PREMA OVOJ DEFINICIJI KUĆA BI SE MOGLA SMATRATI KUĆOM NULTE ENERGIJE I U SLUČAJU KAD JE 100% ENERGIJE KOJU KUPUJE GENERIRANO POMOĆU OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE, ČAK I AKO SU TI IZVORI ENERGIJE VAN KOMPLEKSA. ODVOJENA OD MREŽE (OFF-THE-GRID) - KUĆE NULTE ENERGIJE KOJE SU ODVOJENE OD MREŽE, TJ. NISU PRIKLJUČENE NA NIKAKAV IZVOR ENERGIJE KOJI NIJE UNUTAR KOMPLEKSA. TAKVE KUĆE ZAHTIJEVAJU DISTRIBUIRANU PROIZVODNJU ENERGIJE IZ OBNOVLJIVIH IZVORA I PRIPADAJUĆE KAPACITETE ZA POHRANU TE ENERGIJE (ZA SLUČAJ KAD SUNCE NE SIJE, VJETAR NE PUŠE I SLIČNO). AUTONOMNE KUĆE (AUTONOMOUS BUILDING, HOUSE WITH NO BILLS) AUTONOMNA (NEZAVISNA) KUĆA JE ZAMIŠLJENA DA NORMALNO FUNKCIONIRA NEZAVISNO OD INFRASTRUKTURNE PODRŠKE IZVANA. PREMA TOME NAMA PRIKLJUČKA NA MREŽU ZA DISTRIBUCIJU ELEKTRIČNE ENERGIJE, VODOVOD, KANALIZACIJU, ODVODNJU, KOMUNIKACIJSKU MREŽU, A U NEKIM SLUČAJEVIMA NEMA NI PRIKLJUČKA NA JAVNE PROMETNICE. AUTONOMNA KUĆA JE MNOGO VIŠE OD ENERGETSKI UČINKOVITE KUĆE – ENERGIJA JE U OVOM SLUČAJU SAMO JEDAN OD RESURSA KOJE JE POTREBNO DOBITI IZ PRIRODE. KUĆE S VIŠKOM ENERGIJE (ENERGY-PLUS-HOUSE) KUĆA S VIŠKOM ENERGIJE JE KUĆA KOJA U PROSJEKU TOKOM CIJELE GODINE PROIZVEDE VIŠE ENERGIJE KORISTEĆI OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE NEGO ŠTO JE UZME IZ VANJSKIH SUSTAVA. OVO SE POSTIŽE UPOTREBOM MALIH GENERATORA ELEKTRIČNE ENERGIJE, NISKOENERGETSKIH TEHNIKA GRADNJE POPUT PASIVNOG SOLARNOG DIZAJNA KUĆE TE PAŽLJIVOG ODABIRA LOKACIJE ZA KUĆU. MNOGE KUĆE S VIŠKOM ENERGIJE SU GOTOVO NERAZLUČIVE U ODNOSU NA TRADICIONALNE KUĆE JER JEDNOSTAVNO KORISTE NAJEFIKASNIJA ENERGETSKA RJEŠENJA (APARATI, GRIJANJE, …) KROZ CIJELU KUĆU. U NEKIM RAZVIJENIM DRŽAVAMA TVRTKE ZA DISTRIBUCIJU ELEKTRIČNE ENERGIJE MORAJU KUPOVATI VIŠAK ENERGIJE IZ TAKVIH KUĆA I TIM PRISTUPOM KUĆA UMJESTO DA JE VJEČNI TROŠAK MOŽE ZARAĐIVATI NOVAC ZA VLASNIKA. ZAKLJUČAK ENERGETSKA UČINKOVITOST JE VRLO VAŽNA, A U BUDUĆNOSTI ĆE BITI JOŠ I VAŽNIJA. DA BI SE POSTIGLA ENERGETSKA UČINKOVITOST MORAMO SE PRILAGODITI NOVIM IZVORIMA ENERGIJE I NOVIM NAČINIMA ŠTEDNJE ENERGIJE. ENERGETSKI UČINKOVITE KUĆE SU SAMO JEDAN DIO U GLOBALNOJ ENERGETSKOJ UČINKOVITOSTI. TRENUTNO NA SVIJETU POSTOJI VRLO MALI BROJ ENERGETSKI UČINKOVITIH KUĆA I ZGRADA, ALI SE SA SVAKOM NOVOM EFIKASNOM KUĆOM SKUPLJAJU PRIJEKO POTREBNA ISKUSTVA KOJA SE ONDA MOGU ISKORISTITI U GRADNJI JOŠ EFIKASNIJIH KUĆA. OVO ZNANJE ĆE SE SVE VIŠE KORISTITI I UZ POMOĆ GRAĐEVINSKIH ZAKONA SVE ĆE NOVE GRADNJE U BUDUĆNOSTI MORATI POŠTOVATI NAČELA ENERGETSKI UČINKOVITE KUĆE.

Energetska učinkovitost zgrada

ENERGETSKI PREGLEDI I ENERGETSKO CERTIFICIRANJE ZGRADA Energetski pregled zgrade jest dokumentirani postupak koji se provodi u cilju utvrđivanja energetskih svojstava zgrade i stupnja ispunjenosti tih svojstava u odnosu na referentne vrijednosti i sadrži prijedlog mjera za poboljšanje energetskih svojstava zgrade koje su ekonomski opravdane, a provodi ga ovlaštena osoba. Energetski certifikat jest dokument koji predočuje energetska svojstva zgrade i koji ima propisani sadržaj i izgled prema ovome Pravilniku, a izdaje ga ovlaštena osoba. Energetsko certificiranje zgrade jest skup radnji i postupaka koji se provode u svrhu izdavanja energetskog certifikata. Koje poslove uključuje POSTUPAK ENERGETSKOG CERTIFICIRANJA za nove odnosno postojeće zgrade? ODLUKA O NAJVIŠIM CIJENAMA KOŠTANJA PROVOĐENJA ENERGETSKIH PREGLEDA I IZDAVANJA ENERGETSKIH CERTIFIKATA ZGRADA Tekst Odluke (pdf) Temeljem Pravilnika o energetskom certificiranju zgrada (Narodne novine 36/10), donesena je Odluka o najvišim cijenama koštanja provođenja energetskih pregleda i izdavanja energetskih certifikata zgrada. Cijena koštanja iskazana je zajedno za stambene i nestambene zgrade, a posebno su iskazane cijene za izrazito složene nestambene zgrade sa više temperaturnih zona i složenim sustavima instalacija. Cijena certifikata za zgrade čija je ploština građevinske (bruto) površine između iskazanih u tablici može se na pojednostavljen način izračunati po principu da se na osnovnu vrijednost manje površine dodaje cijena izražena po m2 razlike površina. Vrijednost po m2 za ploštinu građevinske (bruto) površine između iskazanih u tablici izračunava se prema izrazu: (CV – CM) / (PV – PM), gdje su: PV  i CV  - ploština i cijena za zgradu najbliže veće građevinske (bruto) površine, PM i CM - ploština i cijena za zgradu najbliže manje građevinske (bruto) površine.   OVLAŠTENJA ZA PROVOĐENJE ENERGETSKIH PREGLEDA I ENERGETSKO CERTIFICIRANJE ZGRADA Ovlaštenja, prema Pravilniku o uvjetima i mjerilima za osobe koje provode energetske preglede i energetsko certificiranje zgrada (Narodne novine113/08 i 89/09) mogu ishoditi fizičke i pravne osobe, a daje se na rok od 3 godine i može se produžiti na isti rok. Istim pravilnikom propisane su vrste ovlaštenja kao i uvjeti koje osobe moraju ispuniti kako bi ishodile ovlaštenja. Vrste ovlaštenja: energetsko certificiranje stambenih i nestambenih zgrada s jednostavnim tehničkim sustavom, energetsko certificiranje stambenih i nestambenih zgrada sa složenim tehničkim sustavom, provođenje energetskih pregleda stambenih i nestambenih zgrada s jednostavnim tehničkim sustavom, provođenje energetskih pregleda stambenih i nestambenih zgrada sa složenim tehničkim sustavom.

REGISTAR OSOBA ovlaštenih za energetske preglede i 
energetsko certificiranje zgrada

Obnovljivi izvori energije

Obnovljivi izvori energije

Obnovljivi izvori energije, ne uključujući hidroenergiju, daju manje od 1% ukupno proizvedene energije. Taj udio u budućnosti treba znatno povećati jer neobnovljivih izvora energije ima sve manje, a i njihov štetni utjecaj sve je  izraženiji u zadnjih nekoliko desetljeća. Sunce isporučuje Zemlji 15 tisuća puta više energije nego što čovječanstvo u sadašnjoj fazi uspijeva potrošiti.  Iz toga se vidi da se obnovljivi izvori mogu i moraju početi bolje iskorištavati i da ne trebamo brinuti za energiju nakon iskorištenja zaliha fosilnih goriva. Razvoj obnovljivih izvora energije (osobito od vjetra, vode, sunca i biomase) važan je zbog nekoliko razloga: ·         obnovljivi izvori energije imaju vrlo važnu ulogu u smanjenju emisije ugljičnog ·          dioksida (CO2) u atmosferu. Smanjenje emisije CO2 u atmosferu je politika Europsk ·          unije, koju i Hrvatska prihvaća u svojoj energetskoj strategiji, ·         povećanje udjela obnovljivih izvora energije povećava energetsku održivost sustava. ·          Također pomaže u poboljšavanju sigurnosti dostave energije na način da smanjuje ovisnost o uvozu energetskih sirovina i električne energije, ·         očekuje se da će obnovljivi izvori energije postati ekonomski konkurentni ·         konvencionalnim izvorima energije u srednjem do dugom razdoblju. Nekoliko tehnologija, osobito energija vjetra, male hidroelektrane, energija iz  biomase i sunčeva energija, su ekonomski konkurentne. Ostale tehnologije su ovisne o potražnji na tržištu da bi postale ekonomski isplative u odnosu na klasične izvore energije. Proces prihvaćanja novih tehnologija vrlo je spor i uvijek izgleda kao da nam izmiče za malo. Glavni problem za instalaciju novih postrojenja je početna cijena. To diže cijenu dobivene energije u prvih nekoliko godina na razinu potpune neisplativosti u odnosu na ostale komercijalno  dostupne izvore energije. Veliki udio u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora rezultat je ekološke osviještenosti stanovništva, koje usprkos početnoj ekonomskoj neisplativosti instalira postrojenja za proizvodnju "čiste" energije. Europska zajednica ima strategiju udvostručavanja upotrebe obnovljivih izvora energije od 2003. do 2010. godine. To znači da bi se ukupni udio obnovljivih izvora energije povećao sa sadašnjih 6% na 12% 2010. Godine . Taj plan sadrži niz mjera kojima bi se potaknule privatne investicije u  objekte za pretvorbu obnovljivih izvora energije u iskoristivu energiju (najvećim djelom u električnu energiju). Obnovljivi izvori energije danas imaju rastuću važnost u elektroenergetskom  sustavu, te ih razvijene zemlje snažno potiču, jer se njihovom uporabom s manjuju emisije štetnih plinova u atmosferu, povećava sigurnost opskrbe  energijom, smanjuje ovisnost o uvoznim energentima, razvija domaća  industrija te otvaraju radna mjesta. Sunčeva energija Najveći izvor obnovljive energije je Sunce čije zračenje dolazi na Zemlju i tamo se pretvara u druge oblike obnovljive energije poput energije vjetra, hidroenergije, biomase, energije valova i dr. Sunčevo zračenje predstavlja daleko najveći izvor energije na Zemlji, pri čemu je godišnje dozračena energija veća 15000 puta od ukupnih svjetskih potreba.Na količinu dozračene sunčeve energije (insolaciju) pojedinog mjesta na Zemlji ponajviše utječu njegova zemljopisna širina i lokalne klimatske prilike. U Republici Hrvatskoj godišnja insolacija na horizontalnu plohu iznosi 1200- 1600 kWh/m2 ovisno radi li se o kontinentalnom ili primorskom dijelu. Od toga se 75% dozrači u toplijoj polovici godine (od početka travnja do kraja rujna), dok je u hladnijem dijelu godine, kada su potrebe za energijom najveće, insolacija osjetno niža. Pod pojmom iskorištavanja Sunčeve energije u užem se smislu misli samo na njezino neposredno iskorištavanje, u izvornom obliku, to jest ne kao, primjerice, energija vjetra ili fosilnih goriva. Sunčeva se energija pri tome može iskorištavati aktivno ili pasivno. Aktivna primjena Sunčeve energije podrazumijeva njezinu izravnu pretvorbu u toplinsku ili električnu energiju. Pri tome se toplinska energija od Sunčeve dobiva pomoću solarnih kolektora ili solarnih kuhala, a električna pomoću fotonaponskih (solarnih) ćelija. Pasivna primjena Sunčeve energije znači izravno iskorištavanje dozračene Sunčeve topline odgovarajućom izvedbom građevina (smještajem u prostoru, primjenom odgovarajućih materijala, prikladnim rasporedom prostorija i ostakljenih ploha itd). Solarni kolektori Solarni kolektori pretvaraju sunčevu energiju u toplinsku energiju vode (ili neke druge tekućine). Sistemi za grijanje vode mogu biti ili otvoreni, u kojima voda koju treba zagrijati prolazi direktno kroz kolektor na krovu, ili zatvoreni, u kojima su kolektori popunjeni tekućinom koja se ne smrzava (npr. antifriz). Zatvoreni sustavi mogu se koristiti bilo gdje, čak i kod vanjskih temperatura ispod nule. Tijekom dana, ako je lijepo vrijeme, voda može biti grijana samo u kolektorima. Ako vrijeme nije lijepo, kolektori pomažu u grijanju vode i time smanjuju potrošnju struje. Solarni kolektori su vrlo korisni i kod grijanja bazena. U tom slučaju temperatura vode je niska i jednostavnije je održavati temperaturu pomoću otvorenih sistema grijanja. Na takav način optimalna temperatura bazena održava se nekoliko tjedana više u godini nego bez sistema grijanja vode. Postoje i kolektori koji direktno griju zrak. Ti sustavi cirkuliraju zrak kroz kolektore i na taj način prenose velik dio energije na zrak. Taj se zrak kasnije vrača u grijanu prostoriju i na taj način se održava temperatura u prostoriji. Kombinacijom grijanja zraka i grijanja vode može se postići vrlo velika ušteda. Fotonaponske ćelije Uporabom Sunčevih ćelija energija Sunčeva zračenja izravno se pretvara u električnu energiju. Sunčeve ćelije nazivaju se i fotonaponskim ćelijama, a često se koriste na potrošačima malih snaga, primjerice na džepnim računalima. Prve FN ćelije razvijene su pedesetih godina prošlog stoljeća za potrebe istraživanja svemira. Izrađuju se od silikona. Kad Sunčevo zračenje obasja FN ćeliju, dio njegove energije predaje se elektronima i oni se oslobađaju i pomiču prema površini ćelije, zbog čega se javlja neravnoteža u broju elektrona između gornje i donje strane ćelije. Kad se strane ćelije spoje vodičem, kroz njega će poteći struja. Pojedinačne ćelije spajaju se u fotonaponske panele, a oni u polja. Neka polja smještaju se na uređaje koji prate pomak Sunca, pa se nagibom prilagođavaju kutu upadnog Sunčevog zračenja. Električna energija iz FN ćelija može se upotrijebiti za rasvjetu, za rad kućanskih aparata, ili se skladišti u akumulatorima. U razvoju su i automobili koji za pogon koriste FN ćelije. Ipak, kad se spomene uporaba FN ćelija, većina ljudi pomisli na svemirske satelite. Zbog relativno velikih investicijskih troškova u odnosu na konvencionalne sustave za grijanje i pripremu PTV-a, većina europskih zemalja subvencionira ulaganje u opremu za iskorištavanje obnovljivih izvora energije (Slovenija daje poticaje u iznosu od 100 EUR po m2 instalirane površine kolektora, Grčka vlada pokriva 50% investicije u svaki solarni sustav, itd). Čak i bez takvih poticaja, proračuni i iskustva pokazuju da je korištenje solarnih kolektora ekonomski vrlo isplativo kao alternativa električnom zagrijavanju vode koje je uobičajeno u tijeku turističke sezone na Jadranu, odnosno grijanju na lož ulje koje je često korišteni energent u kontinentalnom dijelu naše zemlje. Na našem su tržištu prisutni domaći i strani proizvođači solarne opreme, koji se uz proizvodnju bave i prodajom i ugradnjom te opreme. Također, ugradnjom se bave i mnogi instalateri grijanja. S obzirom na specifičnost solarnih sustava u odnosu na klasične, za njihovo pravilno dimenzioniranje i instaliranje, potrebna je visoka razina stručnosti i iskustvo. Upravo zbog nedostatka toga, danas u Hrvatskoj mnogi solarni sustavi ne zadovoljavaju potrebe korisnika i podložni su čestim ispadima iz rada. Stoga je nabolje odabir i instalaciju solarnih sustava povjeriti dokazanim firmama s dugogodišnjim iskustvom.

Energetska učinkovitost

Energetska učinkovitost

Pod pojmom energetska učinkovitost podrazumijevamo učinkovitu uporabu energije u svim sektorima krajnje potrošnje energije: industriji, prometu, uslužnim djelatnostima, poljoprivredi i u kućanstvima. Energetska učinkovitost je suma isplaniranih i provedenih mjera čiji je cilj korištenje minimalno moguće količine energije tako da razina udobnosti i stopa proizvodnje ostanu sačuvane. Pojednostavljeno, energetska učinkovitost znači uporabiti manju količinu energije (energenata) za obavljanje istog posla – funkcije (grijanje ili hlađenje prostora, rasvjetu, proizvodnju raznih proizvoda, pogon vozila, i dr.). Važno je istaknuti da se energetska učinkovitost nikako ne smije promatrati kao štednja energije. Naime, štednja uvijek podrazumijeva određena odricanja, dok učinkovita uporaba energije nikada ne narušava uvjete rada i življenja. Nadalje, poboljšanje učinkovitosti potrošnje energije ne podrazumijeva samo primjenu tehničkih rješenja. Štoviše, svaka tehnologija i tehnička oprema, bez obzira koliko učinkovita bila, gubi to svoje svojstvo ukoliko ne postoje educirani ljudi koji će se njome znati služiti na najučinkovitiji mogući način. Prema tome, može se reći da je energetska učinkovitost prvenstveno stvar svijesti ljudi i njihovoj volji za promjenom ustaljenih navika prema energetski učinkovitijim rješenjima, negoli je to stvar kompleksnih tehničkih rješenja. Stoga je i prilikom davanja preporuka za poboljšanje energetske učinkovitosti najprije potrebno razmotriti navike potrošača i usmjeriti ih k savjesnijim izborima. Takve su mjere besplatne, a mogu donijeti doista značajne uštede. Tek kada je razina svijesti potrošača o potrebi učinkovite uporabe energije razvijena, potrebno je potrošača usmjeravati na nove, tehničke mjere za smanjenje potrošnje energije, o čijoj primjeni će se odlučiti na temelju njihove isplativosti, a čime će se uz energetsku podići i ekonomska učinkovitost. Poboljšana učinkovitost uporabe energije rezultirat će njezinom smanjenom potrošnjom, što vodi i smanjenju proizvodnje energije. Može se reći da svaki kWh energije koji ne potrošimo znači određenu količinu onečišćujućih plinova koji nisu ispušteni u atmosferu. Prema tome, učinkovitom uporabom energije podiže se kvaliteta vlastitog okoliša te se pridonosi globalnoj borbi za suzbijanje klimatskih promjena. Efikasno korištenje energije podrazumijeva primjenu energetski efikasnih materijala, uređaja, sustava i tehnologija koji su dostupni na tržištu, s ciljem smanjenja utroška energije uz postizanje istog efekta (toplinskog, rashladnog, rasvjete, procesa kuhanja, pranja...). Energija nije besplatna, na nju se troši dio kućnog (ili poslovnog) budžeta – svaki mjesec dolaze računi za električnu energiju, prirodni plin, toplinsku energiju iz gradske toplinske mreže, vodu. Kada se tome dodaju i troškovi goriva za vozila, mjesečni iznos može biti veoma značajan. Stoga je jasno da smanjena potrošnja energije uslijed njezine učinkovitije uporabe donosi i proporcionalne novčane uštede.

Toplinska zaštita objekta

Prozori Ukupni gubici kroz prozore iznose oko 50 posto toplinskih gubitaka zgrade, pa je jasno kolika je važnost energetski učinkovitih prozora u ukupnim energetskim potrebama zgrade. Gubici energije kroz prozore su obično i desetak puta veći od onih kroz zidove, stoga je preporuka za gradnju suvremene energetski učinkovite zgrade korištenje prozora s koeficijentom U manjim od 1,40 W/m2K. U skladu sa novim Tehničkim propisom, koeficijent prolaska topline za prozore i balkonska vrata može iznositi maksimalno U=1,80 W/m2K. Na starim zgradama koeficijent U prozora kreće se oko 3,00-3,50 W/m2K i više, europska zakonska regulativa propisuje sve niže i niže vrijednosti i one se danas najčešće kreću u rasponu od 1,40-1,80 W/m2K. Na suvremenim nisko energetskim i pasivnim kućama taj se koeficijent kreće između 0,80-1,40 W/m2K. LOW-E premaz Prema Tehničkom propisu o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama, prozori s low-e staklima su obavezni u novim zgradama. Prozori s ovakvim staklima imaju koeficijente prijelaza topline oko 1,3 W/m2K što je svakako preporuka pri kupnji novih prozora prilikom renoviranja starih zgrada. Princip low-e stakala je da se na staklo nanese tanak sloj na bazi vanadijeva dioksida. Taj sloj u zimskim uvjetima potpuno propušta infracrvene zrake, a tijekom ljetnih mjeseci ponaša se poput filtra i spriječava prolaz toplinskog zračenja kroz staklo. Kako pritom potpuno propušta svijetlost u nekim slučajevima prozoru ne treba nikakvo sjenilo. Kemijskim sastavom i postupkom nanošenja tog sloja na staklo unaprijed određuje granicu na kojoj filter postaje propusan, granica je podesiva između 0°C i 70°C. Uštede na energiji su znatne primjenom ovih stakala u grediteljstvu a mogu dostići i do 50% energije za klimatizaciju. Prednost low-e stakla je i mogućnost proizvodnje stakla za točno određena klimatska područja, mijenjanjem udijela nanešenih materijala. Razlika u cijeni običnog i pametnog stakla je oko 20%, no energetska bi ušteda brzo nadoknađuje povećane troškove ulaganja. Prema podacima proizvođača mijenjanje starog jednostrukog prozora novim, dvostrukim (s U=1,3 W/m2K kao i Low-E premazom), isplaćuje se financijski kroz dvije sezone grijanja. Prozori do 1,1 W/m2K su u sličnom razredu isplativosti, dok oni s koeficijentom prolaza topline ispod 1 W/m2K postaju značajno skuplji u odnosu na uštedu te se koriste samo u izgradnji pasivnih kuća. Ukoliko ne postoji mogućnost zamjene starih prozora, najveće gubitke topline kroz loše brtvljenje prozorskog krila i okna prozora može se riješiti stavljanjem različitih brtvila. Ako materijal prozorske konstrukcije dobro vodi toplinu, uz energetske gubitke javljaju se i oštećenja izazvana kondenzatom, a javljaju se i gubici zračenjem topline iz toplije prostorije prema hladnijem okolišu. Poboljšanje toplinskih karakteristika moguće je postići na sljedeće načine: zabrtviti prozore i vanjska vrata, provjeriti i popraviti okove na prozorima i vratima, izolirati kutije za rolete, reducirati gubitke topline kroz prozore ugradnjom roleta, postavom zavjesa, itd., zamjeniti prozore novim toplinski kvalitetnijim. Toplinska izolacija Toplinska izolacija smanjuje toplinske gubitke zimi, pregrijavanje prostora ljeti, te štiti nosivu konstrukciju od vanjskih uvjeta i jakih temperaturnih naprezanja. Također, sve vanjske konstrukcije objekta potrebno je kvalitetno toplinski zaštititi da bi zadovoljili današnje propise i gradili u skladu sa suvremenim smjernicama energetske učinkovitosti. Toplinski izolirana zgrada je ugodnija, produžuje joj se životni vijek i doprinosi zaštiti okoliša. Dobro poznavanje toplinskih svojstava građevinskih materijala jedan je od preduvjeta za projektiranje energetski učinkovitih zgrada. Toplinski gubici kroz građevni element ovise o sastavu elementa, orijentaciji i koeficijentu toplinske vodljivosti. Što je koeficijent prolaska topline manji, to je toplinska zaštita zgrade bolja. Toplinska se izolacija vanjskih zidova - fasada, loggia, stropova iznad otvorenih prolaza, stropova iznad negrijanih prostora i dr. najviše izvodi kao: povezani sustav za vanjsku toplinsku izolaciju na osnovi ekspandiranog polistirena ili kamene vune, sustav za vanjsku toplinsku izolaciju sa kombi pločama i višeslojnom žbukom. Na primjeru jednog fasadnog/vanjskog zida može se vidjeti koliki je doprinos toplinske izolacije uštedi energije za grijanje, zaštiti građevnog elementa od pregrijavanja, sprječavanju kondenzacije vodene pare, toplinskoj stabilnosti u ljetnom razdoblju i, najvažnije, udobnom i zdravom stanovanju. Na lijevom je dijagramu prikazan vanjski zid izrađen od šuplje opeke od gline d = 25 cm, bez toplinske izolacije, ožbukan s obje strane. Na desnom je dijagramu isti zid s vanjske strane izoliran stiroporom debljine 6 cm. Na unutrašnjoj strani vanjskog zida bez toplinske izolacije (dijagram na lijevoj strani – vanjska temperatura – 5 °C) u zimskom je razdoblju površinska temperatura (15.1 °C) niža od temperature zraka u prostorijama (+20 °C). Ohlađen zrak na zidovima struji od stropa prema podu uzrokujući nelagodu, osjećaj propuha i hladnoće. Do 90% gubitaka topline ljudskog tijela nastaje zračenjem topline. Što su razlike temperature između tijela i građevinskih elemenata koje ga okružuju veće, tijelo se brže hladi i ljudi se neugodno osjećaju. Da bi boravak bio ugodniji, prostorije se zagrijavaju na temperature zraka znatno više od normalnih +20 °C što značajno povećava potrošnju energenata, ali boravak u prostorijama i nadalje ostaje neudoban, razlike u temperaturama još su veće kao i sadržaj relativne vlage. Sve to pogoduje, u nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima, mogućem nastanku površinske kondenzacije. Rješenje je pravilna toplinska izolacija vanjskih građevnih dijelova zgrade što bliže vanjskoj strani, koja omogućuje akumulaciju topline, odnosno njihovo zagrijavanje i manje razlike u temperaturama između njihovih unutrašnjih površina i zraka u prostorijama. Kod toplinsko izoliranih vanjskih zidova (dijagram na desnoj strani sa svega 6 cm toplinske izolacije a računate vanjske temperature od - 5°C), površinska je temperatura unutrašnje strane zida viša od +18°C, a temperatura zraka za ugodno i zdravo stanovanje u prostorijama ne treba biti viša od +20°C. Temperatura unutrašnje površine zida veća je od temperature rosišta zraka u prostorijama, a na površini se zidova ne stvara kondenzat. Vanjski je zid toplinski izoliran i može održavati potrebnu temperaturu na unutrašnjim površinama tijekom cijele godine, što znači da je zid toplinski stabilan. Toplinska stabilnost znači dobru toplinsku akumulaciju, sposobnost “spremanja topline“ u masivnom toplinski izoliranom vanjskom građevnom dijelu zgrade. Kada se isključi ili smanji grijanje ili se prostor ohladi (primjerice brzim provjetravanjem), tako se akumulirana toplina vraća natrag u prostorije i u kraćem se vremenskom periodu održava gotovo konstantna temperatura u prostorijama putem radijacije/zračenja topline s unutrašnje strane zagrijanog građevinskog elementa. Akumulacija topline vanjskih višeslojnih građevnih dijelova zgrade biti će to veća što se toplinsko izolacijski sloj nalazi bliže vanjskoj negrijanoj strani i što ima veći toplinski otpor, odnosno veću debljinu toplinske izolacije. Zato, kada je to moguće, treba izbjegavati ugradnju toplinske izolacije s unutrašnje strane, jer je sposobnost akumulacije topline u tom slučaju zanemariva uz mogućnost nastanka toplinskih mostova na sudarima unutrašnjih i vanjskih građevnih elemenata i nastanku kondenzata, prvenstveno na tim mjestima. Kod neizoliranih zidova/krovova toplina prolazi kroz konstrukciju u atmosferu i značajno povećava potrošnju energenata. U ljetnom razdoblju unutrašnje površine neizoliranih ili nedovoljno izoliranih vanjskih zidova/stropova imaju na južnoj i zapadnoj strani temperaturu višu od + 30 °C, posebno u večernjim satima. Često je i temperatura zraka u prostorijama viša od +30°C. Kod dobro toplinski izoliranih i toplinski stabilnih vanjskih zidova, površinska je temperatura na unutrašnjoj strani zida 22°C – 24°C. Boravak je zdrav i ugodan, a temperatura zraka u prostorijama, niti kod najvećih vrućina, ne prelazi ljeti ugodnih 24°C do 25°C, koliko se preporučuje i u klimatiziranim prostorima. Toplina se iz prostorija odvodi na toplinski izolirane hladnije masivne zidove. Zrak u prostorijama tijekom dana, a naročito poslijepodne ima višu temperaturu od zidova, koji su izvana toplinski izolirani i zato hladniji od unutrašnjeg zraka. Zato toplina može prelaziti na zidove i tako “hladiti” unutrašnje prostore. Noću je prolaz topline obrnut iz zidova u prostorije, zidovi se hlade, a topliji zrak kroz otvorene prozore izlazi vani. Hlađenje i ventilacija Ventilacija prostora Kod objekata starijeg datuma izgradnje, ventilacija prostora vrši se sama od sebe kroz propusna vrata i prozore, odnosno loše brtvljenje istih. Pri tome se, naravno, gubi mnogo energije i umanjen je komfor stanovanja. U stambenim prostorijama zimi se broj izmjena zraka kreće od 0,3 do 0,8 na sat. U modernoj stanogradnji, koja teži što boljoj toplinskoj karakteristici prozora i vrata, prostor često ima samo 0,1 izmjenu zraka na sat. Ovakav tip ventilacije nije dovoljan i prostor je potrebno dodatno prozračivati kako bi se izbjeglo kondenziranje vlage na hladnim površinama, te izbjeglo stvaranje gljivica i plijesni. Prirodna ventilacija Najjeftiniji oblik hlađenja kuće je prirodnim putem, tj. cirkulacijom zraka iz hladnijih prostora prema toplijima. Najintenzivniji način prirodne ventilacije je odzračivanje prostora kroz otvorene prozore i balkonska vrata. Treba napomenuti da je kratko prozračivanje potpunim otvaranjem krila prozora i balkonskih vrata s aspekta zaštite od prehlade i uštede toplinske energije za grijanje bolje od trajnog prozračivanja kroz poluotvorena krila vrata ili prozora. Prozračivanje prostora 30 do 60 minuta Prozračivanje prostora 5 do 10 minuta Prozračivanje prostora 1 do 5 minuta Prirodna ventilacija kroz kanale omogućava izmjenu zraka u prostoriji bez prozora kroz vertikalne zidane ventilacijske kanale koji se izvode od pripadajuće prostorije do iznad krova zgrade. Pri tome treba imati na umu da ovakav tip ventilacije funkcionira ispravno samo ako je osigurano stalno dovođenje svježeg zraka u odgovarajućim količinama. Zrak se dovodi kroz otvor na zidu ili dnu krila vrata a odvodi iz prostorije kroz otvor ispod stropa s priključkom na ventilacijski kanal. Mehanička ventilacija Mehanička ventilacija je prisilna izmjena zraka u zatvorenome prostoru kroz vertikalne kanale na mehanički pogon pomoću ventilatora. Takva ventilacija se izvodi u području s jakim vrtlogom vjetrova ili u razdoblju kad nema prirodne ventilacije, odnosno kad nije dovoljno djelotvorna. Prednosti ovakve ventilacije su: neovisnost o vremenskim uvjetima, veliki izbor opreme, mogućnost regulacije te pojednostavljen proces projektiranja sustava. Nedostaci su veliki investicijski troškovi, velika potrošnja energije te problem buke. Mehanička ventilacija dijeli se na odsisnu, tlačnu i odsisno-tlačnu ventilaciju. U stambenim prostorijama mehanička ventilacija se provodi odsisavanjem zraka iz sanitarnih prostorija i kuhinja pri čemu uslijed podtlaka u ventilirane prostore ulazi vanjski zrak ili zrak iz susjednih prostorija. Nasuprot odsisavanju zraka iz prostorije, uređaji za tlačnu ventilaciju ubacuju vanjski zrak u prostor koji se ventilira. Prostorija se drži u pretlaku u odnosu na susjedne prostorije i okolinu, te je time spriječen dotok onečišćenog zraka u ventilirani prostor, odnosno višak zraka struji u susjedne prostorije ili prema okolini kroz prozore i vrata. Zimi je potrebno zrak koji se ubacuje u prostoriju zagrijati približno do sobne temperature pomoću grijača zraka. Ventilacija utječe na kvalitetu zraka ali i na učinkovitu upotrebu energije. Ventilacijski gubici ovise o broju izmjena zraka. Smanjenjem broja izmjene zraka s 1 na 0.5 na sat, može se u objektima s niskom toplinskom zaštitom uštediti 1/4 energije, dok kod niskoenergetskih kuća sa visokom toplinskom zaštitom potrebe za enegijom mogu biti manje i za 1/3. Također, troškovi gubitaka energije smanjuju se ugradnjom rekuperatora topline, tj. izmjenom topline između zraka koji uzimamo iz prostorije i svježeg zraka koji ubacujemo u prostoriju. Pločasti izmjenjivač s protusmjernim strujanjem Hlađenje prostorija Zbog ljetnih vrućina sve više kućanstava odlučuje se na ugradnju klima uređaja tj. split jedinica za hlađenjezraka koje su najjednostavnije i najjeftinije rješenje za hlađenje naših domova, premda ne i najučinkovitije. Split klima uređaj se sastoji od jedne vanjske i jedne ili više unutarnjih jedinica. Unutar uređaja pomoću kompresora cirkulira radna tvar koja preuzima toplinu iz prostora i prenosi je u okoliš. Klima uređaj - split sustav Snaga klima uređaja odabire se ovisno o namjeni, obliku i veličini prostora, te je preporučljivo posavjetovati se sa stručnjakom prije kupnje. Neka od pravila, koja je potrebno poštovati prilikom kupovine, montaže i korištenja klima uređaja su: ne kupovati uređaj većeg kapaciteta nego što je potrebno, bratiti pažnju na faktor hlađenja ili grijanja (označen s EER ili COP) koji se uglavnom kreće u granicama od 2,5 do 4. Što je taj faktor veći, uređaj je energetski povoljniji. redovito održavati uređaj (mijenjanje filtera i čišćenje), vanjsku jedinicu montirati na sjeverni dio kuće ili tamo gdje je zaklonjena od direktnog sunčevog zračenja, razlika između vanjske i unutarnje temperature zbog zdravstvenih razloga ne bi trebala biti viša od 7°C. Priprema potrošne tople vode Na pripremu potrošne tople vode (PTV) u prosječnom kućanstvu u kontinentalnom dijelu RH otpada otprilike 20% ukupne godišnje potrošnje toplinske energije, dok se ostatak troši na grijanje prostora (oko 73%) i kuhanje (oko 7%). U primorskim dijelovima taj je udio energije za pripremu PTV-a još i veći. Prosječni građanin potroši dnevno oko 200-300 litara pitke vode, od čega u prosjeku 40-80 litara otpada na potrošnu toplu vodu temperature od 40°C do 60°C koja se uglavnom koristi za održavanje osobne higijene i pranje posuđa. U sezoni kada nema grijanja priprema PTV-a predstavlja pojedinačno najveći izdatak za energiju jednog kućanstva bez obzira koji se energent koristi. Učinkovita priprema i korištenje PTV-a može stoga znatno utjecati na smanjenje ukupnih troškova za energiju u kućanstvu. Priprema PTV električnom energijom U velikom dijelu Hrvatske gdje nije dostupan plin, potrošna topla voda se zagrijava električnom energijom. Upotreba električnih protočnih i akumulacijskih bojlera omogućuje jednostavnu pripremu tople vode. Protočni bojleri se obično koriste u kupaonicama za pripremu količina vode do 12 lit/min (pri 45°C). Prednost ovakvih uređaja je niska cijena, velika efikasnost u radu, mali toplinski gubici u kratkim cjevovodima, kratko vrijeme zagrijavanja. Nedostaci su relativno velika priključna snaga (12-27 kW) (što zahtjeva trofazni priključak), te ovisno o tarifi 1,7 do 3,2 puta veći troškovi pripreme vode u odnosu na plinske bojlere. U akumulacijskim se bojlerima zagrijavaju veće količine tople vode koja je onda na raspolaganju u duljem vremenskom periodu na više potrošnih mjesta. Električni akumulacijski bojleri se koriste u kuhinjama (zapremina do 5-10 Lit) i u kupaonicama (zapremina 50-200 Lit). Snage grijača u akumulacijskim bojlerima su znatno niže od onih u bojlerima protočnog tipa te iznose 1,5-2,6 kW uz vrijeme zagrijavanja od 10 min do 3 sata ovisno o veličini spremnika. U odnosu na protočne bojlere topla voda je kod akumulacijskih jednoličnije temperature te je raspoloživa u kraćem vremenskom intervalu nakon otvaranja slavine. Pored niže potrebne priključne el. snage, dodatna prednost u odnosu na električne protočne bojlere leži u mogućnosti zagrijavanja vode u periodima niže tarife korištenjem vremenskih regulatora. Nedostaci su veći toplinski gubici, ograničena količina vode te je potrebno duže vremena za ponovno zagrijavanje. Priprema PTV plinskim kotlovima U kućanstvima s više od 4-5 članova vodu je prikladnije pripremati na jednom centralnom mjestu te od tamo razvoditi do mjesta potrošnje. U tu se svhu najčešće koriste kotlovi na plin kojima se zagrijava voda u zasebnom spremniku. Ukupnu je efikasnost sustava moguće podići korištenjem niskotemperaturnih i kondenzacijskih kotlova, dvostupanjskih plamenika ili plamenika s regulacijom snage (npr. 30-100%), te naposlijetku kombiniranjem kotlova sa solarnim kolektorima. Tu je još potrebno istaknuti da je pravilan odabir načina regulacije od izuzetnog značaja za postizanje maksimalno efikasnog rada kotla i cijelog sustava. Kao i u električnih, plinski akumulacijski bojleri se upotrebljavaju u slučajevima kada je potrebno pripremiti veće količine potrošne vode na više ispusnih mjesta u odnosu na slučajeve kada se koriste protočni bojleri. Zapremina plinskih bojlera se kreće u rasponu od 120 do 220 Lit pri čemu je snaga plamenika niža. Kod protočnih bojlera kreće se u rasponu od 7-9 kW uz potrebno vrijeme zagrijavanja vode na tempe 45°C od 10-20 min. Uz sve prednosti i nedostatke u odnosu na protočne bojlere navedene prethodno za električne akumulacijske bojlere, potrebno je još istaknuti i potrebu za instalacijom dimnjaka te znatno niže troškove pripreme tople vode (1,7-3,2 puta) u odnosu na električne bojlere. Ti spremnici mogu biti fizički odvojeni od kotlova (stojeći) ili pak pričvršćeni za sami kotao (ležeći). Snage kotlova koji se ugrađuju u obiteljske kuće (do 6-8 osoba, do 300-400 m2) se kreću od 16-34 kW a veličine spremnika od 100-150 Lit. Za veće objekte ili više kuća u nizu na tržištu se mogu nabaviti kotlovi snage do 300 kW. Iako kotlovi imaju deklariranu efikasnost >90% (>100% kod kondenzacijskih tipova) ukupna godišnja efikasnost je znatno niža (<50%) zbog toplinskih gubitaka koji nastaju do izljevnih mjesta, gubitaka kroz izolaciju spremnika te gubitaka u početnom periodu paljenja plamenika. Ti su gubici posebice izraženi u ljetnom periodu kod sustava koji su dimenzionirani za pokrivanje potreba i grijanja prostora i PTV-a kada su uključivanja / isključivanja plamenika česta radi održavanja zadane temperature vode u spremnika jer je potrošnja toplinske energije iz spremnika znatno manja. Ti se nedostaci mogu ublažiti korištenjem zasebnih kotlova dimenzioniranih samo za pokrivanje potreba PTV-a, čime se s druge strane povećavaju investicijski troškovi. Nadalje, ukupnu je efikasnost sustava moguće podići korištenjem niskotemperaturnih i kondenzacijskih kotlova, dvostupanjskih plamenika ili plamenika s regulacijom snage (npr. 30-100%), te naposlijetku kombiniranjem kotlova sa solarnim kolektorima. Tu je još potrebno istaknuti da je pravilan odabir načina regulacije od izuzetnog značaja za postizanje maksimalno efikasnog rada kotla i cijelog sustava. Priprema PTV solarnim kolektorima Za pripremu PTV-a možemo koristiti solarne sustave koji se sastoje od kolektora, spremnika tople vode s izmjenjivačem topline, solarne stanice sa crpkom i regulacijom te razvod sa odgovarajućim radnim medijem. Danas na tržištu možemo izabrati različite izvedbe solarnih kolektora koji se razlikuju s obzirom na iskoristivost sunčeve energije, radni vijek, montažu i cijenu. U grubo kolektore dijelimo na dvije osnovne izvedbe – pločasti i vakuumski. Solarni sustavi proračunavaju se na osnovi potrošnje sanitarne vode. Da bi se proračunao solarni sustav potrebno je znati koliko osoba boravi u objektu. Uzima se prosjek potrošnje 50 lit. po osobi u kućanstvu i manjim turističkim objektima. Ukoliko je u objektu npr. 6 osoba potreban je solarni spremnik topline 300 lit. a prema tom volumenu spremnika, 3 kolektora od 2 m2 i zatim sva ostala oprema koja je sastavni dio termičkog solarnog sustava. Praksa je pokazala da solarni kolektor po 1 m2 uštedi godišnje 750 kWh energije, solarni sustav u ljetnom periodu zadovoljava potrebe tople vode 90-100%, u prelaznom periodu 50-70% te u zimskom periodu 10-25 %. Solarni sustav ukoliko je pravilno proračunat, prema stvarnim potrebama potrošaća, zatim i pravilno instaliran isplati se već za 3 do 5 godina na moru a za 5 do 7 godina na kontinentu. Vijek trajanja solarnog sustava je oko 30 godina. Tipični solarni sustvav za pripremu sanitarne vode za 3-4 osobe u obiteljskoj kući je otprilike cca 4 m² kolektorske površine sa spremnikom od 300-500 litara. Kod ovakvog sustava može se uštediti od 50-60% ukupnih godišnjih potreba za toplom vodom. Cijena ovakvih sustava kod upotrebe pločastih kolektora kreće se između 16.000-30.000 kn ( uključujući montažu ). Priprema PTV dizalicama topline Dizalice topline se prvenstveno koriste u sustavima grijanja, međutim ako se radi o dizalici topline kod koje toplinu ne odvodimo zrakom, već vodom, ta toplina se može iskoristiti i za pripremu potrošne tople vode. Za pripremu tople vode upotrebljavaju se manji uređaji nazivne snage od 2 do 12 kW i pogonske snage 0,6 do 5,2 kW. Upotrebom dizalica topline možemo smanjiti potrošnju energije za pripremu tople vode za 2/3. Nedostatak ovog sustava je viša početna investicija i ovisnost rada o električnoj energiji.